Neko sa autoritetom ili vlašću može izdavati određene naredbe a ostali ljudi ih moraju poštovati, ali se ne mogu natjerati da osjećaju i misle ono što ljudi sa autoritetom i vlašću žele. Međutim, kod hipnoze je veoma bitno to što se hipnotizirani može navesti da misli i osjeća onako kako to hipnotizer želi.
Primjer, čovjek koji je hipnotiziran može drhtati kao da mu je hladno, ili se znojiti kao da mu je vruče ili pocrvenjeti kao da se zasstidio. Može se natjerati da zamrzi svoje najdraže jelo ili uživati u onome jelu koje mu je najmanje prijalo. Ali, vrlo je rijetka pojava da se hipnotizira osoba koja to ne želi, a ne možese natjerati ni neko da učini nešto nezakonito ili nepošteno ako to u normalnom stanju ne bi učinio.
Ova čudna sposobnost da se utiče na ljude, njihovo ponašanje i osjećaje nije nikakvo novo otkriće, nego pripada starim vremenima kao čarolije i vradžbine, magija i medicina. Još od najranijih vremena, kod primitivnih naroda, ljudi su poznavali snagu hipnoze, koja je predstavljala neku vrstu liječenja u prvim danima civilizacije.
Naravno, danas hipnozi se pristupa sa naučne strane, a to je započeto u drugoj polovini 18. vijeka. Doktor FrancMesmer, u Beču, primjenjivao je hipnozu u liječenju mentalno oboljelih osoba. Po njemu hipnoza se još zove i „mesmerizam“. Međutim ovaj doktor nije u potpunosti razumio hipnozu, on je mislio da je to neka vrsta sile koju je još nazvao i „životinjski magnetizam“. Mesmer je vjerovao da ta sila prelazi sa hipnotizera na osobu koja se hipnotizira.
Zbog ove čudne teorije mnogi doktori su vjerovali da je „mesmerizam“ doktora Mesmera najobičnija prevara. Međutim sto godina kasnije engleski doktor James Braid bliže prilazi ovom problemu i proučava ga sa naučne strane, te od njega potiču pojmovi „hipnotizam“ i „hipnoza“ koji su otada postali predmet proučavanja mnogih naučnika.