U igri djeca spontano i kreativno istražuju svoju okolinu, glume ono što misle i preuzimaju uloge i razmišljanja drugih. Svakodnevna dječija igra bazira se na unutrašnjoj motivaciji i slobodna je bez nametnutih pravila. Djeca stvaraju svoja značenja u igri. Igra je sama po sebi dovoljna i cjelovita. motivacija za igru proizilazi iz samog zadovoljstva koje se osjeća u samom procesu igranja. Igranje nije samo zadovoljstvo koje se pruža djeci nego je to način da djeca uče i vježbaju nova ponašanja. Vaspitno-obrazovni programi nalaze da je igra način učenja kognitivnih, komunikativnih, socijalnih i motornih vještina kao i vještina prilagođavanja. Porodica i nastavnici smatraju da je igra konstruktivan način da se djeca nečim zanimaju i nađu drugove u školi. Igra ima praktičnu svrhu za ljude koji se brinu o njima. Oni koriste igru da bi uspostavili saradnju i interakcijske odnose sa djecom u dnevnim rutinama, da bi upravljali ponašanjem i naučili ih ponašanju.
Zabok, 19.09.2015.
Nivea dan igara
Snimio Igor Nobilo
Djeca sa posebnim potrebama zaostaju u razvoju vještina igranjem i potrebna im je podrška za razvijanjem ponašanja za igru, koja su slična ponašanjima djece njihovog uzrasta. Priroda oštećenja uskraćuje mogućnost učestvovanja u određenoj vrsti igara zto partneri u igri moraju biti kreativni u pronalaženju načina da ih uključe u igru. Razvoj vještina igranja može biti od posebnog značaja za mladu djecu sa posebnim potrebama zato što igra podstiče i odražava socijalne odnose kako sa članovima porodice tako i sa vršnjacima i može da doprinese jedinstvenim načinima inkluzije, Iz ovoga proizilazi da je igra funkcionalno ponašanje koje doprinosi kvalitetu života kako kod djeteta tako i kod porodice. Djeca prva iskustva igre stiču u porodici na taj način da su djeci prvi drugari u igru njihovi roditelji.
Kad nastavnici i vaspitači shvate kako se djeca igraju kod kuće i u sredini u kojoj odrastaju imaju više prilike da omoguće djeci sa kojom rade igranje istih igara i na taj način razvijanje i održavanje igrovnih sposobnosti. isto tako kad roditelji shvate kako se djeca igraju u školi mogu kod kuće podržavati ista igraona ponašanja. Roditelji i nastavnici mogu razmjenjivati informacije sa nastavnicima o dječijoj igri i na taj način zajedno definisati ciljeve i strategije dječije igre.
Okruženje utiče na način na koji će se igra odvijati. Dijete se igra mnogo raznovrsnije kada je kod kuće u poznatom okruženju i sa poznatim igračkama. U tom poznatom okruženju djetetovi partneri u igri mogu biti otac, majka, sestra ili brat. Od najranijeg uzrasta dijete radi ono što vidi da rade stariji jer se to vidi po dječijem imitiranju. Starija braća i sestre su korisni jer djeca njihove namjere donekle mogu razumjeti a njihove sposobnosti nisu tako nedostižne kao kod odraslih ljudi. (Rasel, 1996)
Osjećanje inferiornosti je vrlo jako kod djece; kada su ona normalna i ispravno vaspitana, to je stimulans za napore, ali ako su vaspitana represivno ono može postati izvorom nesreće.