Poklanjam ti ove noći bez sna jedan dio dragocjenog života ove riječi bezazlene ove stihove bez kraja. Kao da mi je negdje ostao smisao života kao da ništa više nema značaj  kao da nestaju sjećanja. Samo ti poklanjam ovo zrno, zrno života što mi ostaje jer ni sama ne...

Nema više tihog noćnog šaputanja nekih dragih besciljnih lutanja pitam se gdje sve nestade moj prijatelju, moja ljubavi. Ponekad me Mjecec podsjeti na topao pogled, dragi osmjeh i čini se kao nekad ti i ja i slatka tišina. Vjetar mi u prolazu došapne: "Hej malena...

Pogledom te tražim nevjerovatno želim da si blizu ponekad ne mogu dalje ali sjetim se da ludo volim te. Nebo mi je noćas prijatelj vjetar mi miluje lice poželim da su to tvoje ruke da osjetim tvoje dodire. Strah me dalje bez tebe bojim se da nisam tako jaka, bojim se...

Ruka na licu, kao vizija suza briše trag uspomena budi mi ljubavnik, budi mi prijatelj samo dodir kao osjećaj, topao blag u grudima.Hladnoća tu, opet u grudima život nestaje, gubi se trag okrećem se u stranu vene ruža, što je ljubav značila. Ostajem sama, kao srna...

Čekajte , ne odlazite u ovo novembarsko veče pričaću vam priče,pjevati pjesmeIve Andrića ili nekog drugog, pričaću kakav je život imao jedan tužan mornar, samo, prećutaću sudbinu svoju samo ću sakriti ubogu pjesmu. Čekajte, ne odlazite zasviraćemo na klaviru onu...

Rekao si da je nebo ljubičaste boje a ja sam vjerovala. Rekao si da ćeš ukrasti zvijezdu za mene da će more dobiti rozu boju ljubavi, o, slijepo sam ti vjerovala. Poželjeh ti po nekad reći ma prestani, ne lomi me. A ćutala sam, nebo to zna. Bol je prolazila kroz mene....