Ponoć već otkucala svoj poslednji pozdrav. Tišina umorno luta ulicama grada. Kiša tapka po mojim prozorima. Tama, svuda tama svojim velom prekriva tragove. Čujem pucketanje vatre, samo još ona odaje da neko ovdje još uvijek diše. Večeras sam po ko zna koji put uzela...

Uvija se oko mene magličasto, neprimjetno, nedodirljivo. Ruka klonula. Dodirnuti, poželjeti. Osvanuti kao rosa na dlanu. Dah nekako težak, a tijelo mlitavo, nepostojano. Praznina! Pozornica života prevelika za tebe, za nas. Beskrajno dugi dani vuku se po toj...

On nije savršen za mene rekle su mi sve ove godine koje su ostavile tupu prazninu. Svaki drugi dan očekivala sam blještavilo okovano njegovim pogledima. Melodiju njegovog osmjeha. Svilom protkan njegov dodir. A, godine se vukle, jednolično i sporo. Nadanja se uplašeno...

Još uvijek koračam mokrim ulicama. Čini mi se da su sva nadanja toliko daleka, nedostižna. Učini mi se samo na tren odsjaj vremena a onda se ugase sva svjetla. Nestane onda i ova toplota debelog kaputa, već namočenog kišom na meni. Nastavim korakom, nesmotrenim, sve...

Kad sam otišla više se nisam osvrnula. Hladnoća je ostala kao treptaj oka, kao beskraj praznine. Nizala su se proljeća, dani se sumorno vukli. Družila sam se sa jesenjim kišama milovala neka bezlična jutra. Kako mi je? Niko me nije ni pitao. Sumorno sam okretala...

Ne bih da se sjetim ali ružičaste sjenke talasaju iznad moje granice postojanja. Mogla bih koračati decenijama I ne bih se sjetila da ova jesnja kiša nije zakucala sjetno na moje prozore. Bio si svjetlost dana koja se protezala i neprestano radovala. Mogla sam...