Nedjeljno jutro, svijetlo sunčano. Proljeće, a hladno. Vjetar me toliko nervira da bi se kad bih mogla potukla sa njim. Užas! Užas! Nije mi jasno kako može ovoliko duvati, iscrpljujuće. Ponekad imam osjećaj da grabim zrak kad krene duvati. Ovakav vijetar još nisam doživjela, ali za sve postoji prvi put. Išla sam piti kafu, sa mužem. Italijanski Ice kaffe. Ćuti on, ćutim ja. Tek poneka riječ. Pa onda malo više riječi, koje se pretvaraju u rečenice, kratke i složene. Ne priča mi se. Ćuti mi se. A kad ćutim onda razumjem u sebi sebe. Eine Tasse kaffe mit Milch, eto to pijem, tako kažem, a fali mi čak i ona ružna kafa sa posla koju je do prije četiri ipo mjeseca kuhala ona moja „Kavarica“. Kakva je to kafa bila, prozirna, u soljici koja se osjeti na prljavi sunđer,ma nikakva kafa. Ali pili smo je, svi. Oni je još piju. A meni fali.
Posle smo išli pogledati,nas dvoje, neka polovna kola. Za razliku od naše države mislim da su dosta jeftinija, bolja (koliko se sad ja razumjem u auta to je pitanje). Meni se svidio neki auto, onako liči na golfa, samo je veći, mom mužu Audi (sigurno jer je Audi ipak Audi). Meni sve isto. Bitno da se kotrlja i služi svrsi. Kažem ja ne razumjem se u auta, jedino znam da ih vozim. dovoljno od mene.
Vjetar me i dalje izluđivao, jedva sam hodala, smrzla sam se. Baš nisam raspoložena. Šta to ima u čovjeku kad bi najradije da ćuti. Da ćuti toliko da ne pušta glas čak ni u sebi. Jesam li zbog toga loša, naporna, dosadna. Nemam pojma. Ne bih se trebala to ni pitati, jer onda ko zna koliko bi otišla daleko u tumačenju i peispitivanju same sebe.
Sad pišem. Moj muž kuha ručak. Ne zato što ja ne znam, nego zato što on voli da kuha. Možda i ne znam kuhati. On se ne buni, a ja šta ću, pišem. Kod mog smo brata ovaj vikend. U njegovom gradiću. Ovdje se nekako osjeća domaće. Možda zato što mi je ovaj grad prvi pružio najtopliji susret sa stvarnim svijetom u kojem sam počela iznova da živim. Ne sviđa mi se grad u kojem sad živim. Grad gdje sam našla stan i posao. Previše stran, dalek, prljav.
Evo ga, došao je i moj brat. Radio danas. Sinoć smo nas dvoje išli u hodanje, šoping. Glupost samo kupovali. Majice, ja štrample, on gluposti za auto i naravno slatkiše. Ovdje se sav izlazak svodi na radost šopinga, čini mi se. Čudan neki narod. Mislim ni kod nas ti nemaš gdje puno hodati, ali nekako je drugačije. skroz drugačije. Vjerovatno zbog srca. Kod nas srce tako drugačije kuca, radi punom snagom. Ovdje se stegne. Šta li je to?
Vidim, kroz prozor, vjetar se ne smiruje. Tačno će me izluditi. Duva pa duva. Nevjerovatno. I vjetar moram da trpim.