Gledam u prazninu. sve bijelo, a fali mi poput vazduha svaka nenapisana riječ koju sam progutala i sakrila u sebi. Prazna bijela stranica na mom blogu, smije se hinjski i bezobrazno, kao da mi govori kolika sam budala, koliko sam riječi sakrila. Jeste, da, na licu mi je suza, jedna dvije, ko zna koliko ih ima. Plačem, često. Zašto? Ne znam. Ali, plačem. Trideset sedam godina nosim na leđima. Nosim ih hrabro. Izborila sam se. Borim se. Ali ne znam sad niti za šta, niti zbog čega, niti za koga. Samo guši i boli. Nekako se pretvara u nasilničko disanje, nasilničko udaranje. A, opet dišem. Da li treba da dišem? Ili ta nevidljiva ruka treba da se pomjeri, da mi da malo mjesta, samo malo funkcije. Neću da stanem, hoću da idem, bar još malo, a moje mjesto prah, neko ga uzeo ili sam to samo umislila, dozvolila onako nejasno i sebi onoj spolja i onoj iznutra. Ma da li iko može zauzeti mjesto moje, tvoje, njegov, bilo čije ako mi to sami nismo dozvolili. Dozvolili iz budalaštine. Dozvolili iz nemoći. Dozvolili jer smo bili slijepi i budale.
Plačem. Plačem još uvijek. Bolesno sa moje strane, neozbiljno i glupo. Toliko godina prošlo a ja poput djeteta. Budala bila i ostala.
Trebala sam pisati cijelo ovo vrijeme bar i u momentu dok pijem kafu i ispred mene ide dugi dosadni dan. Da sam pisala sad bi mi bilo lakše. Bilo bi mi lakše razumjeti samu sebe. Razumjeti ovu godinu iza mene. Razumjeti godinu šarenih, umornih boja. Sad bi razumjela zašto imam ovih par bora više. Eto od kuda mi za godinu dana tri bore više. Bezveze. Totalno bezveze. Još nije starost toliko snažno pokucala na moja vrata. Ali eto tri bore više. Hmmmm, njih ne mogu pobijediti, a kao i da moram i te bore imaju neku tajnu, i volim ih i ako su ružne. Moje su. Imaju svoju priču.
Ne može zarez posle tačke niti u gramatici niti u životu
Znam ja da od vas niko neće čitati. I da čita neće razumjeti. Ko će mene razumjeti jer ni ja sama sebe ne razumijem. Nisam ja dobra u pisanju. malo ljudi zna da uopšte piše nešto. Ne čitaju. Možda ponekad, vrlo rijetko. Ma nema veze, i onako su rekli da je tužno. tužno što je u suprotnosti sa stvarnim mojim izgledom i postojanim osmjehom. Otkud znam koja sam ja sad prava, ova izvana ili iznutra. Ali da, tužna jesam. Tužna možda i više nego što mislim. Možda više nego što bi trebala. Moja godina dana i ja.
Sad ću pisati. Moram. Prije mjesec dana zapalila sam sve moje dnevnike i sad žalim. Ali jesam, zapalila sam ih vjerovatno zbog previše teških riječi koje sam napisala. A sad su te riječi samo pepeo, vjerovatno počišćen sa smeća.
Da to sam ja. Žena kojoj starost nije snažno pokucala na vrata. Žena od trideset sedam godina sa ove tri bore više. Sa suzama. Sa godinom dana šarenila tamnih boja. Ali nisam pala, nisam se uplašila. Šta sam uradila? Da, uradila sam to da sam okrenula stranicu i evo me daleko u nepoznatom gradu, nepoznatoj državi prepunoj nepoznatih lica. I čaša iz koje večeras vino pijem, kupljena danas nepoznata je, puna vina nekog nepoznatog ukusa.
Evo me tu gdje nisam ni mogla zamisliti, stopljena sa masom nepoznatih običaja i kulture. Evo me u Njemačkoj. A plačem.