Nasmijah se toplo, prikriveno nesigurno. Gledam te, skrivaš pogled, plašiš sebe, plašiš i mene. Ko dva stranca utonula u laži. Opet mi osmjeh zaigra nekako nesvjesno, privukla bih te sebi tako jako i dugo te grlila, ali ne smješ ni prići, možda se bojiš da ću te predugo zadržati. Ne, nisam te ni dotakla, sputala sam želje, zalupila ima vrata samo zbog tebe i onih harmoničnih godina. Pa se zapitah ko neka naivnjakuša jesam li ti ikad značila. Vidjeh u tvom pogledu haos i strah i pustih priču, ma pusti ja sve kraju, vidim davno sam te izgubila i pribjegoh smijehu i glumatanju ravnodušnosti. Nisam ti pokazala koliko je bol moje srce slomio na pola opet sam te stavila ispred svih svojih htjenja jer sam bila sigurna da sam te i dalje voljela.
E, moja ljubavi gdje su nam se tragovi izgubili. Mopžda je gomila ne znajući, povukla nas na dno. Gomila kojoj smo bili podližni, gomila sa kojom smo se družili. Sad krivim tebe, kriviš li ti mene što smo ko stranci sad ruku ruci pružili. Ni oprost nismo tražili samo se krivnji poklonili. Slušam tvoj glas tako mio. Glas što mi je godinama šaputao, slatkorječivo milovao.
Krivnja se ko utvara samo tiho privukla, novu inspiraciju donjela. Sad ko na pozorišnoj sceni, ti i ja i ne zna se ko je ko. Nova serija spremna za sutra, za ubuduće bez glavnih uloga nas dvoje. Nestajemo kao u magli, godine brišu kiše.
E, moja ljubavi da samo znaš koliko su ove suze teške. Ni zbogom, ni izvini. Nisi ništa ni rekao samo si oćutao jer znaš da znam koliko puta možeš da udahneš da bi me slagao. Čini mi se nisi ni disao potpuno nelogično nešto drugo si rekao i ja se nasmijah. Kriviš li mene što te nisam spriječila da odeš u tuđe zagrljaje. E, moja ljubavi znaš li da sam čekala trenutak kada ćeš pobjeći, onako bez hrabrosti da me ni u oči ne pogledaš.
Krivnja tako stvarna i mazna isplela tanke niti oko tebe, oko mene. Kako ću sutra kad osvane nedjelja bez tebe podići glavu, tvoj jastuk dotaći Suncu se nasmijati. Razumjem, morao si nešto drugo slučajno probati i to slučajno tvrdo zadržati. Slučajno si i mene sreo a ja tebe eto baš tad prije hiljadu godina slučajno zavoljela. Sad mi se godine pored tebe u krivnju pretvorile u drhtave poglede plahe i strane. Nasmijah se na tvoju zbunjenu riječ, na tvoju odsutni pogled.
E, moja ljubavi ko će ako neću ja razumjeti tvoje potrebe. Sad te kao goluba puštam, leti još više, leti brže i slobodnije ja te predugo znam da bih sputala tvoje potrebe. A ja ću ko zna kad na ovoj pozorišnoj scen, sceni što mi je ostala od nas možda zaplesati ponovo valcer kao što smo nekad plesali ti i ja.