Izjednačiti realnost i fikciju za mene je temelj dobre i dirljive priče toliko da me raduje što u priči koju sam čitala postoji fikcija jer bi mnogo teže podnjela surovu stvarnost bez nje. Haled Hoseini, još jednom me oduševio, bez sumnje širokim čitalačkim masama poklonio je, čini mi se, još jedno dijelo čak bolje i od predhodne knjige.
Svaki put kad krenem od prve stranice njegove knjige one se poput svile lijepe za moje prste dlanove a riječi na toj svili postaju jedini ram koji uokvirljuje jedan život izatkan nekakvom realnom patnjom i fiktivnim likovima. Istka mi svu jednu tešku dramatiku nošenu napaćenom sudbinom glavnih likova, u ovom sličaju žena, da bi sa druge strane istkao šarenilo snage i moći za izdržljivošću, preživljavanjem i privrženošću.
Hiljadu čudesnih sunaca još jednom nas vodi u Avganistan nepostojan jer duh Avganistanskog naroda koji ga je održavao i činio još jednim mjestom na karti u jednom momentu se slomio i poharao sve što je tu državu činilo prepoznatljivom. Pri samoj pomisli na Avganistan i ženu kao živo biće koje čini jednu populaciju te države osjećamo gnušanje, žal i nespremnost prihvaćanja ženske sudbine. Međutim, nećete se pokajati ako pročitate i saznate bilo šta o životu žena, nama poznato kao potlačenim bićima u Avganistanu, jer će vas iznenaditi saznanje i nerjetko dovesti do promjene mišljenja.
Šta me to oduševljava u ovoj knjizi? Vjerujte nije me toliko opčinio sam sadržaj knjige jer iskreno zla sudbina danas je više toliko postala prepoznatljiva svakodnevnica na ovoj našoj zemaljskoj kugli da čak i večernje novosti u najavi počinju skoro uvijek ljudskom tragedijom. Znači, preplavljeni smo lošim pričama i tragičnim okolnostima a lice nasilja, čini mi se prepoznajem na svakoj trećoj raskrsnici. A ono što me fasciniralo jeste da se u cijeloj zloj kobi, dvije žene učaureno bore za isti cilj, istu potrebu, za istu slobodu duha i da se nasilje može prevazići jednom toplom riječi, da svaka modrica može zacijeliti ako smo duhovno jači od svih zlih stvari koje nam se nameću. Taman kad sam pomislila na svu neprosvjećenost, neinformisanost i neobrazovanost Avganistanskih žena, Hoseini na jedan zamagljen način pokazuje svojom pričom da se ispod ženskih zarova krije ogoljena ženska duša prošarana maštom, obrazovanošću i elegantnom, poželjnom ženstvenošću. Ono što dvije žene mogu proći i uzajamno se žrtvovati jedna za drugu obe praćene tom nesrećnom i zlom sudbinom čini se fikcijom jer mi je prosto nemoguće povjerovati da je na svilenim listovima knjige prepoznatljivo odsustvo feminizma, suza i naricanja što je inače neodvojiovo od žena kao što je neodvojiv nokat i prst.
Dvije žene pred mojim očima u mojoj mašti postoje, rastu, sazrijevaju i bore se. Jedna rođena i odrasta kao kopile sluškinje u avganistanskoj bogataškoj porodici, druga rođena i odrasta kao kćerka u veselom bezbrižnom domu Avganistanskog profesora i njegove pričljive žene. Prva Merijem druga Lejla. Dvije žene pred kojima bih zadivljeno trebalo demonstrirati naklon i uvući se ispod zara kao kad se vojnik prekrije oklopom i štitom kako bi se osjetio nagovještaj pomješan sa nesvakidašnjom toplotom i snagom čojstva i junaštva. Čitam i istovremeno upoznajem Mirijam koja izrasta iz živahne djevojčice obogaćene maštom velikim nadanjima i isčekivanjima u jednu sasvim drugu ženu koja sa svojim djetinjim počecima nema apsolutno nikakve veze. I Lejla koju pisac stavlja na Mirjaminu sudbinu i onako već krhku i nagorjelu kao papir na vatri. Da je neki lošiji pisac zamislio i realizovao ovu priču vjerovatno bi Lejla bila ta koja dokazuje sve Mirjamine slabosti i nedostatke. I vjerovatno bi iz pera jednog lošeg pisca potekle riječi one feminističke ženske ljubomore i netrpeljivosti. Ali ne, Hoseini je na jedan neprevaziđen način pokazao, kako sam već napomenula, da negdje u surovoj tragičnoj stvarnosti izmješanoj fikcijom postoji čojstvo i junaštvo u zajedničkoj izdržljivosti i združenosti dvije žene.
I hvala jednoj ćutljivoj ženi koja mi je, naravno, bez riječi tušnula ovu knjigu u ruke, zato je ja vama iskreno preporučujem.