Znaš da više nisam ja, da je srce, nakrivljeno puklo na pola. I kad naslonim glavu na tvoje rame u duši jecaj se promuklo smije. Kad me tvoja ruka tišinom nježnosti obgrli na licu trag se nevidljive suze otisne. Znaš da posle umornih dana moj smijeh samo je trag nekadašnjeg veselog bića. Nemam ja tebi šta reći ni za ovu suzu, ni za strah da ćeš se noćima promjeniti. I kad umorno tjelo spustim u postelju ljubavi, drhtaj tako slatko prikriven obuzme svaki djelić mene. Možda misliš da u ovoj duši još snage ima pa tjeraš tako bez prestanka da živim, da dišem a ne znaš da sam neumoljivo umorna. Ni ljubav više ne daje snagu, ma ne znam da li je više u mojim uzdasima ima. Strah me samo novog jutra, bezbojnog glasa ustreptalog pogleda. Strah me koraka koji će načiniti još jedno depresivno lutanje, strah me tišine što mi se tako svečano prikrada.
Tvoj pogled nekako suptilno krade mi san, o kako bi htjela da te želim da bez trunke straha tvoje usne cjelivam ali vjeruj nisam to više ja to je samo jedna nestvarna silueta. Tvoj glas, opet kida trunčice samopouzdanja i boli kao opeklina najgora. Možda bi oprostio kada bi znao koliko je ovo tijelo zaista umorno, koliko je duša načeta. Možda bi tvoje oči drugačije gledale, kad legnem pored tebe možda bi ruke drugačije grlile.
Ne tražim ti oprost osim da pustiš još ovo jedno skrivanje, još jednu prikrivenu suzu, jer dan više nije dan ako prikrivenom tugom nije počeo i ako se strahom nije završio.