Minulo je ljeto. Jesenje kiše dobuju u ritmu nepoznate melodije. Sjene prošlosti! Suza u očima. Priznanje da volim te. Nisi više moj. Ljeto te jednom donjelo u moje naručje. Ljeto te odnjelo…
Nedostaješ mi! Trebaš mi kao žedna zemlja kišu, kao trava rosu. Sjene prošlosti proganjaju me kao duhovi. Kako smo samo bili srećni. Kako smo se samo smijali, toliko toga imali zajedničkog. Kako si mi tiho šaputao dok nas je milovala topla noć. Zagrljeni smo slušali pjesmu morskih talasa. Na tvom ramenu sam dočekala svitanje jednog novog jutra, novog dana. Dana kada ću nastaviti dalje. Bez tebe. Znali smo da će doći kraj. Znali smo da nam nije suđeno ali uprkos tome izgradili smo kule ljubavi. Izgradili smo trenutak života. A sad ostaju samo sjećanja. Sjećanja koja prokleto bole.
Sad sam sama. Na licu titra osmjeh. Ali niko me ne pita šta se krije ispod osmjeha. Niko ne pita kuda to moj pogled neprestano luta. A ja kao ptica bez krila tražim onu dobro poznatu iskru u očima, dragi osmjeh i tražim tebe. Sad si mi dalek. Koračamo suprotnim stazama. Više se naše ruke ne dotiču. A ja te trebam. Trebam ona naša svitanja, onu tišinu između nas. Trebam tebe ali nisi više tu. Ostaje samo nada da će tvoja ruka dotaći moju, još jedan put….
29. 10. 1999.