Ko je to bio pored mene u gluvoj noći? Kome se nebo dalo da posvjedoči? Kome su to zvijezde kitile želje? Ko je to krao moje poljupce? Ko je za mene zamišljao želju? Ko je to bio pored mene kad se činilo da se život polako ruši? Ko me to grlio zaštitnički, tješio, brisao suze? Ko je bio taj tajanstveni muškarac?
Možda nije ni postojao. Možda je to lagani vjetrić donio sa neke strane svemira čudno i neobično buđenje zore. Možda je to bila želja ili osjećaj koji se taložio godinama. Možda je daleko nebo pisalo sudbinu, poslalo nekog da briše suze sa umornog lica, da uguši bol i daruje novu nadu.
Mrak! Mjesec se negdje skrio, ni zvijezde ne kite želje. Hodam lagano kao zombi. Tražim, želim… Sve nestaje. Ostaje samo praznina i potreba. Kao u magli nazirem lik. Čiji lik? O ne, gubi se poznata silueta. Pružam hladnu ruku. Osjećam dodir. Još uvijek je isti. Lagan trag na usnama, nespretan, plah ali sladak.
Opet osjećaj praznine. Vidim te poznate svemirske letjelice kao zvijezde, mogu ih dodirnuti. Vidim njega, vuče me gore do nebeskih visina. Koga ja to tako dobro poznajem. Daje mi zagrljaj, tišinu, poljupce…
I dalje letim u te nepoznate i zabranjene svjetove. O bože kakva to toplina struji mojim venama, šta mi to prekida disanje. Ja grlim, ja ljubim njega. Ja volim a on nestaje, samo ostaje trag koji poznajem. Ruka koja mi briše suze. Usne koje su na mojima stajale.
Ja znam taj lik, tu pojavu. Magla se raspršila. Ja znam njega čuvara mog srca. Njega sam digla visoko iznad sebe da me čuva, da me ima. O vrati se, srce mi cvili. Znam ko si, znam šta si. Ti si iluzija u meni.