Nebo odaje tvoju sliku,
mjesec odaje tvoj osmjeh,
pružam ruku ka tvom liku
prosipam po vazduhu moju čežnju.
Učini mi se ponekad,
tvoj topao dah na mom vratu,
i kao da čujem tvoj glas
okrećem se a samo praznina i tmina.
Koračam kao po trnju
pružam ruku po ko zna koji put
grabim prazninu, gušim čežnju.
Suza mi miluje lice
poželim otisak tvoje ruke,
vjetar mi kosu mrsi
na krilima svojim me nosi.
Sklapam ruke, pred Bogom molim
dokle ću čeznuti
dokle ću preturati po samoći
vjerovati hladnoj magli.
Sve gubi smisao,
sve dobija drugu boju,
hiljadu maski na licima
samo ja ostajem vjerna samoći.
