Možda će danas ili sutra neko postati meni
sve ono što nisi ti. Hoće znam, neko će za mene
stvoriti izvore života i vjere.
Neko će mi biti ono, što ti samo ti nisi.
Znam, oprosti mi Bože, znam da lažem
znam da odurno varam sebe.
Proći će zime, vozovi u daljini nestati
noseći sa sobom sve putnike
dobre ljude u daleke tuđine.
Labudovi će zaplakati, za toplim jezerima
i niko nikad neće biti kao ti.
Pred tvojim ću vratima ostaviti pjesmu ljubavi,
pred tvojim očima ljubiti druge
ne, nesmješ znati
da su zore satkane od tvog lika, da usne šapatom,
dozivaju tvoje ime, da tvoji dodiri žive u meni.
I noćas po ko zna koji put
sa nekom sjetomu očima gledam u daljinu i čekam,
a znam da sam rekla da neću biti druga,
a ti ko zna gdje ljubiš nju, ispijaš čaše do dna,
a ja gušim se u zabludi, u nepovratnom ludilu
postajem pjesnik bez pjesme,
slikar bez kista i slike, kraljica bez krune.
I kako da molim kad, kad ne vidiš, ne čuješ
ostavljaš me u podnožju neke uboge provalije,
ostavljaš mi tragove, vrle dodire prazne želje.
Poželim umrijeti ali ne, ne mogu
kidam se tražim slobodno utočište
kao lane sigurno sklonište.
Odlaziš i ne gledaš mene, ona ti grije postelju
ona te ima kad hoće, a ja šta sam ja
drugarica, ljubavnica, ona druga.
Ne ti nesmješ nikad saznati
da sam mladost za tebe dala
da sam slavujima o tebi pričala
da sam te iznad svega voljela.
I možda nekad neko meni postane sve što nisi ti
znam da hoće jer, ti si moja iluzija
daleka čežnja, vazduh bez kojeg ne postojim,
voda koju pijem, moj uzdah, pogled, moj san,
moje sve, a svi drugi samo su prolaznost,
ništavilo i zaborav.
