Ponoć već otkucala svoj poslednji pozdrav. Tišina umorno luta ulicama grada. Kiša tapka po mojim prozorima. Tama, svuda tama svojim velom prekriva tragove. Čujem pucketanje vatre, samo još ona odaje da neko ovdje još uvijek diše. Večeras sam po ko zna koji put uzela olovku, papir i htjela napisati pjesmu za sve one dane što su me nesvjesno nosili tebi. Htjela sam napisati pjesmu za ovu noć, za ovaj tren dok razumno saopštavam sebi da su prohujale noći tople, od svile satkane, da su snježna jutra uveliko grad okovala. Pokušavam napisati, objasniti sebi da si sa jednim uzdisajem nestao. Pokušavam šapnuti tebi da si mi značio više od nadanja više od svega.
Kiša uporno pada. Čini mi se da i zora kroz prozor se smješka a tišina mi ova teška baš nemoguće teška. Trebalo je da spavam ali ni noćas krevet nisam dotakla, čini mi se još je topao od tvojih mirisa. Opet su stvari na svom mjestu a ti si ih tamo stavio i htjela sam te u pjesmi moliti da ih samo pomjeriš, možda odneseš sa njihovog mjesta. Ali riječi, ostale ne izrečene i zašto uopšte pomjeriti bilo šta od onog što je svjedok jednog vremena, jednog postojanja. Ostavljam sve, baš tu gdje je bilo dok si me milovao dok si odlazio, dok si nestajao.
Evo još jedno umorno jutro, okovalo me kao i prošlih dana samo je tišina nekako još prisutnija još umornija. Vučem se iz sobe u sobu a trebala bih, znam početi negdje iz početka bar od doručka. Trebala bih bar otvoriti vrata izaći u svijet koji živo prolazi pored mene. Trebala bih, znam ja to, ali kako kad ne znam ni šta ovo pišem. A pišem, pišem tebi, sebi, ovoj praznini. Da čitaš ne bi razumio koliko je teško ovo ludilo kad ti tišina govori, kad ti se uspomene kao teško breme natovare na leđa, kad su ti noći toliko žive i jedini saputnik. Ne bi razumio da san luta nepostojano i nedotiče mene svojim plahim tumaranjima. O kako sam samo zbunjena, kako više ni sama nisam svjesna da prolazi sve i ti i ja i ova tišina i ovaj strah i ostaje samo bol. Bol koji nema razumjevanja već se samo suludo prikrada i kida sve što mu se približava. Ni ovo ti ne bi bilo poznato jer evo opet ponoć svoj pozdrav mi šalje, ja vučem se ponizno blesavo bolu u njegovo okrilje. Ne mogu ja iz ovog kruga van, jer previše sam dala, previše osjetila, previše voljela da bih samo tek tako čak i ovu tišinu napustila.