Plakale su kiše, one noći
prateći moj bol
čula sam glas nepoznate žene
ona te voli, osjetim to
ja ti dajem sebe
i plačem nad uzburkanim morem,
nema prava da te krade od mene
ili ja, baš ja činim to zlodjelo. 
Ztvaram oči
opet te osjetim
zaboravljam nju
samo postojimo mi.
Kiše me tiho podsjete
da postoji još neko
neko između naših oblaka.
Gase se crvene zore
ruke ostaju prazne.
Poželim dotaći setnu tišinu
poljubiti snene oči
a kiše tiho došapnu
neku prošlu baladu o nama
i znam, ne postoji sutra za nas,
znam voliš je kao nekad mene,
znam ali boli me.
Stala je kiša, stale su zime,
stalo je vrijeme.
Kako da idem dalje
kad nosim na duši umorne sjene.
Poljubi me još jednom
kao u ona zimska jutra
ali evo nestaje glasa
jer mi ne postojimo više!
