Zaspala je golubica,
na mojim umornim rukama
a htjela sam joj reći
tajnu cvjetnog proljeća.
Zaspala je,
dok se poljima širio miris bagrema
i kao da nikad nije zapjevala
kao da nije postojala
zaspala na izvoru života.
Proljeće zapjeva nježno i sneno
poželjeh zaspati kao golubica,
na mojim je rukama ostavila
trag svog postojanja.
u vazduhu miris bagrema,
pada noć,
bude se usnule zvijeri
samo golubice više nema
prosuše se biserne suze
nekih umornih skitnica
sakriše se u tamu
požude ljubavnika.
A ja, sklopih umorne ruke
gdje golubica nekad zaspa
i poželjeh pronaći uzrok tuge
poželjeh slomiti bol
ali bol slomi mene
i rasu se prozračna prašina
puna poznatih uspomena,
bliskih dragih pogleda.
Stopi se sve sa kišom vremena.
Nema poznatog lika, poznate melodije,
nema golubice…
Niz vrelo lice skliznu suza
zbog jednog sna što se razbi
i da je bar život duži
da u njemu pronađem pogled
da zagrlim nova jutra.
O prašino života
daj mi još jedan tren divnog sna
daj još jednu pjesmu
skrovište za požudne ljubavnike
i probudite golubicu
neka zapjeva pjesmu ljubavi.