Sjenke su se prelijevale u ponoćnom ludilo. Bilo je pomalo čudno vidjeti je u to praznično veče,
samu, kako šeta mokrim ulicama. U savršeno skrojenom kaputu boje meda bila je kao pahulja bliska
topljenju. Učinilo mi se da je plakala ali kiša je učinila suze prozračno nevidljivim. Hodala je
kao po oblacima nesvjesna stanja oko sebe, nesvjesna ulice, prazne, bez ijednog prolaznika,
nesvjesna vode koja joj kvasi cipele. Tražila je nešto, nekoga u koraku se odala.
Stala je ispred stare klupe. Kiša je saprala tragove.
Vrijeme je slomilo boje i načelo ljubav koja se rodila tu na toj klupi. Gledala je nepomično, sjetno.
Nije plakala samo je žalila. Godine su prošle, sitne borice urezane na čelu bile su svjedok tereta
koji je nosila, svjedok loma unutrašnjeg nemira.
Sitna i umorna stezala je kaput oko drhtavog tjela. Dala je mnogo nije ostala dužna a slomilo je
vrijeme slomio je pogled. Na tren kao de se pitala čemu to traganje kad su godine prošle, kad su
nove generacije ostavile ispisane grafite preko onih naših od prije ko zna koliko vremena. Dva
druga imena odolijevala su vjetru na naslonjaču klupe. Njeno ime više nije ni postojalo pa kako
bi onda postojala ljubav koju je gradila, čuvala, njegovala. A voljela je bezuslovno, duboko i
nedužno. ostala je sama svih ovih godina čekajući da se desi čudo. Čekajući svakim jutrom isti
zagrljaj, istu želju, topao pogled. Jutra su se nizala, pretvorila u mjesece a mjeseci donjeli
godine i sad sitna u dugom kaputu boje meda steže promrzlo tijelo.
Sjenke su pravile veličanstvene duge oko male sitne ženice a ona je samo stajala pored stare
klupe čekajući njega, čekajući praznike. Naglo se okrenula i pružila umorni korak, čini mi se
da je preko noći osjedila. Nastavila mokrom ulicom, svjesna da je vrijeme čekanje ubilo. Suza
jasna, jača i od kiše skotrljala se niz blijedo lice. Nije imala nikoga osim umora, uspomena
i teške sjete. Žalila je duboko jer su uspomene nadjačale stvarnost, nadjačale vrijeme i
postale jedini životni saputnik male sitne ženice.
Mala sitna ženica