Kad sam otišla više se nisam osvrnula. Hladnoća je ostala kao treptaj oka, kao beskraj praznine. Nizala su se proljeća, dani se sumorno vukli. Družila sam se sa jesenjim kišama milovala neka bezlična jutra. Kako mi je? Niko me nije ni pitao. Sumorno sam okretala stranicu po stranicu života. Svaki dan bio je nova pjesma, sjetna i pretužna. Koračala sam, nije da nisam. Smijala sam se ali drugačije. Osmjeh kao na slici bio je zaleđen, tuđi, meni nepoznat, ali bio je na mom licu. Kišu sam zavoljela iznenada. Nekako je ritmično udarala staklastim drhtajem. Bila je tako skladna ta melodija kiše da sam čak svu svoju ljubav usmjerila tim kapljicama. Čak su i nova proljeća donosila nemir odnoseći kišu na duge staze nestanka. Tako sam čekala novu jesen iznova i iznova nadajući se da će vremenom ta melodija biti nešto dražesnija, nekako moja.
Kako mi je sad? Opet, niko ne vidi suze koje u vazduhu stoje, drhtave ruke koje se nemirno klate, pogled što u daljinu putuje. Otišla sam ali još uvijek te tražim u ružičastim pupoljcima, uvenulim listovima, jesenjim kišama i tužnim baladama. Nisam se osvrnula jer mislila sam, lakše ću preboljeti zagrljaj leptira, trag njegovih krila na mojim usnama. Danima sam hodala bez smisla i emocija. Sve dok me okrugao mjesec i kraljevska noć svojim velom nebi pokrila nisam odustajala, tržila sam te. Sad vidim nakon toliko bezličnih jutara, gorčine na mojim usnama da nije imalo smisla ovo lutanje ovo nadanje. Da sam možda stala onog jutra, da sam ti pokazala ovu suzu, još uvijek prisutnu, možda bi me pomilovao, možda bi ostao. Pustila sam, krenula, otišla i nisam se ni osvrnula. Nisam zapamtila ni tvoj korak, ni tvoj pogled na rastanku. Nisam ni trepnula a praznina se nametnula sama. Koliko sam samo puta poželjela da imam onaj magični štapić pa da pomjerim mora, da zadržim pogled mio i snen, da zdržim tebe kraj sebe u beskraju sunčevih zraka a ostala su samo kišna jutra milujući otupjela čula.
Kako mi je, ni sama ne znam. Sad već koraka teškog kao olovo borim se sa danima, godinama, samoća je preteška i samo da sam bar nešto rekla. Nešto što bi te zadržalo i dalo mi vremena da te imam kraj sebe.
Otišla sam, nisam se ni osvrnula a stvorila sam ovo savršenstvo od života prepuno sitnica, tvojih sitnica koje su bile nebitne nekad pored tebe. Sitnice su sad slamka koja me vuče kroz besciljna lutanja. Sitnice su te koje mi danas mnogo znače i sa ovom jesenjom kišom čine jedino savršenstvo u beskraju praznine.