Sjenke su se prelijevale u ponoćnom ludilo. Bilo je pomalo čudno vidjeti je u to praznično veče, samu, kako šeta mokrim ulicama. U savršeno skrojenom kaputu boje meda bila je kao pahulja bliska topljenju. Učinilo mi se da je plakala ali kiša je učinila suze prozračno...

Dođe mi da vrisnem, plačem,molim, zovem a tišina me okuje veličanstvenim lancima, nježno me miluje. Magla mi orosi oči i nemam snage samo me miluju te daleke sile, umorne praznine,isprazne priče, beznačajne pjesme. Ima tu težine, nije da nema ne mogu izbjeći ruke mi...

Ponoć već otkucala svoj poslednji pozdrav. Tišina umorno luta ulicama grada. Kiša tapka po mojim prozorima. Tama, svuda tama svojim velom prekriva tragove. Čujem pucketanje vatre, samo još ona odaje da neko ovdje još uvijek diše. Večeras sam po ko zna koji put uzela...

Uvija se oko mene magličasto, neprimjetno, nedodirljivo. Ruka klonula. Dodirnuti, poželjeti. Osvanuti kao rosa na dlanu. Dah nekako težak, a tijelo mlitavo, nepostojano. Praznina! Pozornica života prevelika za tebe, za nas. Beskrajno dugi dani vuku se po toj...

On nije savršen za mene rekle su mi sve ove godine koje su ostavile tupu prazninu. Svaki drugi dan očekivala sam blještavilo okovano njegovim pogledima. Melodiju njegovog osmjeha. Svilom protkan njegov dodir. A, godine se vukle, jednolično i sporo. Nadanja se uplašeno...

Još uvijek koračam mokrim ulicama. Čini mi se da su sva nadanja toliko daleka, nedostižna. Učini mi se samo na tren odsjaj vremena a onda se ugase sva svjetla. Nestane onda i ova toplota debelog kaputa, već namočenog kišom na meni. Nastavim korakom, nesmotrenim, sve...