Već je bilo kasno predvečerje kad sam sjela popiti kafu u obližnjem, poznatom kafiću. Gdje ću ja drugo nego tu. Kao da i sjedam, opušteno, piti kafu u neko nepoznato okruženje. Ali što kaže moje djete „to sad nije bitno“, pa i nije bitno. Da ja nastavim, raspoloženje u nekom melanholičnom duhu. Kafić poluprazan, što je meni i odgovaralo. Djeca trčkaraju a ja sve mislim sad ću se opustiti do granica ne razmišljanja. Vjetrić osjetno leprša oko mene tek toliko da razbije sparinu ljetnog avgusta. Mogla sam u toj tišini uz neprimjetan zvuk muzike čini mi se satima crpiti gutljaj po gutljaj kafe. Momenat kad ti se čini da si na krovu svijeta i da su svi trenuci toliko beznačajni da se briše njihovo postojanje. Eto ti vraga, neće onako kako bi trebalo nego onako kako se trenutno nameće nagonima drugih ljudi koji nisu u stanju zbog svog neznanja prepoznati kad su suvišni. Da ne ispadne da sad dramim i žalim za svojim pomenutim stanjem nešto previše, razumje se prilagodila sam se novonastaloj situaciji. Naime radi se o tome da je sjela ta mala plavušica, koja inače radi u kafiću, pored mene. Jovana, slatka, potpuno bez iskustva, odmah nakon srednje škole počela raditi tu i tamo u kafiću tek toliko da ima za džeparac. Gledam je, sva sićušna, gotovo da ne zna ni kako je ispravno sjediti za stolom. Ma ja sam kriva, već jedan iszvjestan period kad god pijem kafu prebacim po koju riječ sa njom, da bi razbila dosadu a njoj izgleda otvorila vrata slobodnog prolaza do mene. Kad sam već započela, sad nema povratka nego pusti djevojku da priča. Priča ona svega dvadeset riječi vrti u krug. Zanimljiva je, samo ta dinamika zanimljivosti već nakon nekog vremena opada i stagnira.
„Učim“, kaže Jovana.
„Šta učiš“, pitam je kratko.
„Znaš one testove opšteg znanja, što trebamo svi na prijemnom polagati. Upisujem se na fakultet“, ponosno će ona.
„Super. Kad je prijemni? Jesi šta pametno zapamtila?“ Postavljam pitanja, jedno za drugim.
„Ma po nešto, u stvari jesam skoro sve. Ali jedva čekam da odem. Dok sam ljetos ovdje radila upoznala sam baš različite ljude i nije ovo za mene, ne bih ja ovo mogla dalje, al svašta sam naučila.“ Govori, vukući dim cigarete onako eto da se samo piše da ona puši.
Ćutim ja i gledam u nju. Priča ona i dalje, e moja Jovana ništa ti nisi naučila, U pogledu praznina, nejasnoća, riječi joj ko olovo teške, pa sve povuci potegni da izadju na usta. Nastavlja ona svoju priču, uvlačeći i dalje nehajno dim cigarete, a cigareta kao da nije njena, na svako moje pod pitanje ili konstataciju kaže „Ma da.“
Dečko u prolazu (drugi konobar koji tu radi) uz miganje desnim okom na Jovanu dobaci joj „Zar i ti sine Brute.“
Nasmijah se slatko, zanjući da joj svakodnevno dobacuje kad rade zajedno.
„E, Jovana šta reče on to za Bruta.“ Upitah je i dalje sa laganim smješkom. Očekivala sam da će mi objasniti što je ona njemu Brut, dok sam ujedno vjerovala da je to zbog njenog odlaska na studiranje. Međutim, Jovana me ošamari rječima, duhom siromašnog znanja: „Ma otkud znam, šta priča on. Nemam ja pojma ko mu je taj Brut.“ Ozbiljno reče ona meni. „Čekaj, Jovana, znaš li ti ko je Brut?“ Upitah.
„Otkud znam.“ Smije se.
„Pa dobro, piše li u tim tvojim skriptama nešto pametno.“ Pitam začuđeno.
„Valjda piše, ne znam.“ Smije se i dalje, mučeći već drugu cigaretu.
Oćutah ja sve to, nastavih cjedit već hladnu kafu. Ni vjetar me više nije milovao, sparina mi nekako postala teška. Veče tamnije nego inače. Bi mi glupo na kraju. pitam se čitaju li ovo mladi danas išta ili samo „bleje“ u telefon bezlično i bespotrebno. Zamisli imaš telefon na kom ti je sve dostupno a samo te jedan klik djeli od google i ti opet žiiviš u neznanju, jadno baš jadno. Eto baš ispred nje, na stolu, pored kutije cigareta stoji samsung, ona gleda u njega ko u ispušenu cigaretu, a nije ni svjesna mogućnosti koje joj pruža taj telefon, još i povezan na internet.
Stvarno me ostavila u čudu, inenađeno šokiranu. Pa zar Bruta koji je opšte poznato sinonim za izdaju ne poznaje. Bruta koji sa senatorima izda i ubi Julija Cezara, a bio mu štićenik i prijatelj. Vidim ja da danas znanje nije važno, da nema potrebe da se bilo šta čita, nego eto pročitaj samo onoliko koliko je reklama na ulici ili na TV-u.
„Sretno sa učenjem.“ Govorim ustajući sa namjerom da idem kući. Smješka se ona i zahvaljuje. Ma nije ona kriva, danas je to tako, gube se vrijednosti, a Brut ko Brut kao da neko mora znati ko je i šta je on.
Odlazim u svom miru, ponovo osjetim vjetrić, raspiruje još prisutnu sparinu.