Još jedno sumorno jutro. Kao da se ova jesen okomila da naglo i bez pravdanja ubije svaki znak onog divnog ljeta. Ulazim u hladno sivilo velikog hola. Na tijelu osjećam još uvijek vrelinu od prethodne večeri, miluje me, grije već uveliko zaleđenu nutrinu. Glava kao u blagoj centrifugi a vino, onog slatkastog ukusa krivo je za to. Žamor zamagljuje sve moje potrebe, sva moja htjenja ovog septembarskog jutra. Vučem sve te papire, laptop poput osuđenika pred surovu kaznu, a ne da mi se, baš mi se ne da. Čini mi se da se gušim u svoj toj žurbi, svim tim poznatim licima a meni tako stranim. Pokušavma ući u kuhinju, vuče me miris kafe a tamo svi već ko’ oronuli starci sa novim tračem, pitam se otkud im snaga.
Taman se pokušam iskrasti , neprimjetno kao lopov iz nadobudnog okruženja a ona me već skontala. Daje naredbu ili prijetnju gorkog ukusa u ustima oblivena ličnim nezadovoljstvom, u ostalom kao i svaka žena koja dođe na presto direktorske pozicije. Gledam je s blagošću mislim da je to bilo više sažaljenje a ona sije li sije riječi a svaka joj druga lažna. Barijera nepremostiva. Pitam se otkud ja tu u tom ludilu nepostojana, nestvarna, ne znam ni gdje sam ni kud sam krenula, drži me slamka predhodne večeri i na trenutak osjetim toplinu ali oduva me vjetar sa svih otkrivenih ćoškova.
Svi negdje žure samo me muče. „U redu, završiću sve danas.“ Izgovaram mojoj direktorici, željna bjega bar u ona četiri zida moje kancelarije.
Do đavola svi ti samoživi stvorovi i oni i njihova demonstracija moći. A dan mi baš nije najbolje krenuo, haha kao da je juče bilo bolje u ovoj tragikomičnoj grupi gdje je čini mi se svako dobra ljudska karakteristika pronašla svoju zaobilaznicu.
I dalje naređuje, ne prestaje, pitam se ko li je nju od samog jutra grubo nagazio. I dalje potvrdno klimam glavom, „Zaboga, pa završiću u čemu je problem?“ Pitam a pitanje se odbija od zid, stvara eho zaglušuje mi čula. Gledam je u oči i tačno ne vjerujem koje to ludilo može postojati u čovjeku. Kao da do sad tonu toga nisam završila, a koga je briga uvijek će naći nešto zbog čega će mi majka u psovkama nadrapati. Laganog okreta krećem prema svojoj kancelariji, srećna što još čujem samo lupkanje moje štikle po popločanom putu kroz sivilo hola do moje kancelarije. Ha kad bi bilo tako idealno ali traje kratko, u ruci mi teški spisi, laptop, „otpašće mi ruke“ mislim u sebi a već drugu osobu bolesno unakaženog intelekta slušam i ne vjerujem.
Izgleda da mi je jutros suđeno da mislim kako sam ustala na lijevu nogu. Slušam a opet ne vjerujem „Znate ja nisam danas završila mjesečne obaveze, ako nije problem biće do kraja sedmice pa da možete pregledati“
„Oh, draga ma nije problem samo što si već sve moguće rokove probila i tako bi rado potpisala najsuroviju kaznu i diskvalifikovala te sa posla, što ću naravno i uraditi!“ Htjedoh reći ali usne ostale nijeme a riječi zapele u grlu. Nabacih samo ono nešto šarma,( ako sam ga jutros uopšte i ponijela od kuće), onaj moj bezazleno odobravajući osmijeh i rekoh „Ma u redu je, ne sekiraj se, riješićemo to samo ti polako završavaj.“
Taman kad sam pomislila, to je to, kraj idem u svoje carstvo, četiri sa četiri, zapalit cigaru i skupiti misli u jednu košaru, kad čujem svoje ime. E sad su mi stvarno ruke onemoćale, da li ovi ljudi razumiju da baš ne mogu više. Okrenem se kažu mi da moram do Doma zdravlja u pitanju je dijete. E u p….. materinu ima li to dijete jutros roditelje. Izgleda da su se svi jutros sa ovim tamnim sivilom sklupčali oko mojih nogu i samo traže nešto. Nešto hoće a ni sama ne znam šta. A Bog mi je svjedok da jutros ni samu sebe ne razumijem. Rješavam i taj problem u malim koracima skupljam misli, organizujem i šaljem pratnju uz dijete a da me pita neko koga sam poslala rekla bih nemam pojma.
Dižem ruku, naravno sa pregršt papira, pola devet i kafa koju sam trebala piti postala je hladnija od vazduha koji jutros udiše.
Izgubljen dan u ludilu nezadovoljnih ljudi. Nepostojana gotovo nestvarna, okrećem se i krećem prema kuhinji, želim tu kafu bar njen vreli miris da mi zagolica nozdrve. Kuhinja puna, dim možeš rezati nožem. „Jutros puše svi, definitivno“. Blagim osmjehom vičem hoću kafu i spuštam se na prvu stolicu. Svi pričaju u glas, gledam ih a sebi vrištim. Halapljivo grabim šoljicu crnog napitka kao da će me ona izvući iz sivog jutra, ustajem konačno hrlim prema svom cilju. Penjem se stepenicama a tako mi milo, još malo i zatvoriću se u svoje carstvo, ono malo što broji četiri kvadrata. Spuštam ruku na kvaku i još malo, samo malo…. „EEE, dobro jutro, jesi nam stigla, dođi odmah kod mene da ti nešto kažem.“ Kao da mi šamar opali, naravno nju sam zaboravila moja sekretarica. Uh samo mi je ona još falila u ovom jutrošnjem sivilu budaleština. Sve one papire samo sam ispustila , tu ispred vrata i još uvijek sa laptopom i kafom u rukama, netaknutom naravno, krenula u njenu kancelariju. Ulazim, naravno moj strpljivi pratilac, osmjeh, već mi se poigrava na licu. „Evo tu sam , šta si trebala?“ Pokušala sam zvučati što ljubopitljivije ili kako se već to kaže. Ona se smije ko da je Bože me oprosti spavala sedam dana i sedam noći na obali Kaspijskog mora sve sa Baldahinom iznad glave i sa milion sluškinja oko sebe koje prolijevaju med i mlijeko da teče oko njenih nogu. Ali što je najgore ona je uvijek takva. „Hoćeš, krem bananicu?“ i već mi je spremno gura pod nos. „Neću hvala ti, već sam nešto prezalogajila usput.“ Lažem ja, a crijeva se pobuniše, još trebam uzeti od nje krem bananicu pa da mi nešto učara, taman posla. A kontam dođavola i ona mi jutros budi sažaljenje, ova jedna starija žena iskompleksirana i tako silno željna pažnje. Gura mi pod nos nekakve papire da joj pregledam kaže direktorici se neće svidjeti, a papira pedeset. „OK, nije problem, sad ću pogledati“, a već znam sve ćemo to morati ponovo raditi jer ona je tako i toliko predana poslu da svaki dan u prosjeku bar sat vremena, njene greške ispravljam.
Konačno ulazim u svoje carstvo, usput kupeći sve one razbacane papire sa poda. . Sjedam a vazduh oko mene leden, pijem kafu već hladnu , na mom stolu ludilo, hrpa papira i sve razbacano. Odakle krenuti? Ispuštam uzdah „Snaćiću se već nekako.“
Palim cigaretu, i krećem. Ma da kad bi to bilo tako jednostavno. Zvoni viber ili vajber , nemam pojma kako ga već zovu. Smijem se , evo ga filozofsko psihološka rasprava kreće.
A da vratiću se opet piskaranju, tek je jutro počelo.