Mala crna haljina, otkriva gola koljena, taj odraz u ogledalu to nisam ja to je neka druga sav bol zaključala i pokušaj napravila. Smješka se ona hladno i nedorečeno „ma ne brini ti zbog mene, ja sam naučila da preživim, onako uz put odvažno i smjelo. Navikneš se vremenom na sve, prilagodiš se a da i ne osjetiš jer sve što počne da boli ima i svoj kraj…“
Okreće se ona pratim je u stopu a ista ja samo nekako jača, drčnija, Trči i lupka potpeticama zaista nerealna . Ne mogu je stići a dio sam nje. Otkida me kao koru hljeba i pušta da padnem i nestanem u zvjerinjim ustima. Molim je da stane, ne čuje, samo trči a osmjeh joj odjekuje ovom olujnom noći.
Zastanem. Znam vratiće se kad je drugi pogledi slome. Znam vratiće se jer bez mene neće preživjeti bez mene postaće samo ljuštura, uvenula biljka bez korjena. Čekaću je dok se ne navikne na sve glumačke stilove jer ovaj film sama je režirala od sebe me odvojila. I trebam je jer ovo breme nju i mene je spojilo u jednu cjelinu. Čekaću je jer neće još dugo bježati od same sebe. Vratiće se jer neće zaboraviti, vratiće se jer su uspomene previše bolne uspomene od kojih ne može bježati.
Bila je nekad vesela sa onim svjetlom u očima. Sunce je za nju sijalo svemir se oko nje vrtio. Naglo je sve stalo izgubilo smisao, izgubilo moć. Pala je kao vlast bez vladara i samonavukla crnu maramu svoje duše , sa nemoćnima se udružila a mene od sebe otkinula.
Čekam je a već se oluja smirrila. Možda je zauvjek otišla, zaboravila a da se nije ni osvrnula. Stajem ispred ogledala, kao pokajnik pokorno stojim. Taj odraz plašljivo viri u mene i pita me jesam li se navikla. Ćutim a lice mi titra, naravno, napokon otišla je ona moja polovica što je u bolu živjela, ostala sam ja prazna u vrhuncu potreba za novim životom za neizbježnim zaboravom.