Danas jedno ljudsko biće ne može normalno ući ni u jednu prostoriju u ovom bolesnom gradu gdje bi trebalo da su naše socijalne vještine u potpunosti razvijene i usvojene. Nema ni najmanje mogućnosti da ljudi u bilo kojoj prilici pokažu da su potpuno normalni i civilizivani. Da, jesam, baš sam ljuta zato i pišem ovako. Vikend pred nama, trebalo bi da smo opušteni iznad svega zadovoljni jer nam je jesen podarila jedan od malobrojnih sunčanih dana u svom okrilju, ali ne nema šanse. Sve više počinjem misliti da smo mi ljudi jedne obične mazge i ovce i da je civilizacija daleko iznad nas a samim tim i socijalne vještine su nekako zalutale, ostale zaboravljene i izgubile svoj pravi smisao.
Sunce zaista svojim jesenjim zrakama umiva gotovo miluje lica prolaznika i tjera jesenje sivilo bar na momente. Taman kad pomislim da su ljudi upili sunčevu volju i radost blizak susret sa ljudskom nezadovoljštinom i bezobrazlukom ošamari me kao pokislog miša. Da pravo kažem ne znam ni sama zašto uđoh u DM market. Valjda zato što jedino tamo nude širok izbor zdrave prehrane koja je postaje sve više korištena među većim narodnim masama. Ali nisam htjela pričati o tome. Nego da se vratim tamo gdje kultura i komunikacija gube svoju vrijednost.
Uzimam ja tako sve što mi je potrebno, uz to nadgledam vlastitu djecu da ne bi šta razbili jer su se rastrčali kao mačići. A razbiti nešto u DM mislim da bi ispraznilo moj novčanik. Dovučem se tako do kase, stanem kako dolikuje jednoj civilizovanoj osobi jer u suprotnom vjerovatno bi bila predmet smjeha i sprdnje. Sva sreća pa su me naučili a ja usvojila određen i normalan oblik ponašanja koji je izgleda nekima ostao u dzepu tokom razvoja i odrastanja. Stojim ja i čekam. Ne mogu tačno objasniti u kom momentu sam se nagela na lijevu stranu, jedva zadržavajući se na nogama, rušeći složene stvari na i oko kase. Samo sam pomislila ode moj civilizovani oblik ponašanja u pm. A sve to nasilnim guranjem i upadanjem sredovječne žene jer za boga miloga kako može neko stati u red na kasu prije nje a ona bila na redu.
E j…….. ti i kulturu i bezobrazluk i ženu. „Draga gospođo (a daleko je ona od gospođe), zamislite samo da je ovdje umjesto mene stajao muškarac, vjerovatno bi vam tad lice bilo crveno od šamara koji bi usljedio nakon vašeg nasilnog guranja“. Rekla sam joj na granici ljutnje i nerazumjevanja. Istini za volju ja bih vjerovatno prešla preko njenog „fizičkog nasrtanja“ ali ona je mene prepala, jer ni najmanje nisam očekivala da će se neko nasilno gurati tamo gdje zaista nema gužve i gdje dolaze neki „fini“ potrošači kako bi kupili sebi osnovne higijenske potrepštine i zdravu hranu. Očigledno sam se prevarila, jer svuda oko nas vrebaju oni beskrupulozni, bezobrazni, bezobzirni i antipatični ljudi.
„Pa šta je, ja sam bila na redu“, govori ona meni. Gledam je i ne razumjem zaista. „Pa zar morate biti toliko grubi, nisam ni vidjela da stojite“. Pokušavam biti bar malo razumna. „Hoću da budem gruba, ja sam stajala i čekala“ . AAAAAAAAAAAAAA, odjekuje mi u glavi mislim da stvarno nije normalna ili je od samog jutra ustala na lijevu nogu. „Ti si kriva što si stala tu, hoću da se guram“, nastavlja ona. „Da, da samo vi tako nastavite nemojte se gasiti jer zašto bi se gasio neko ko je kriv kad se mora opravdati za svoje neispravne postupke“, kažem ja njoj lijepo i okrenem se na drugu stranu samo da je ne gledam jer bi je najradije naružila do bola. „Izvini, eto ti izvini sad“, čujem iza svojih leđa. E jedva sam čekala samo da platim ono što sam uzela i izađem. Ona se odjednom izvinjava. Ja ne znam da li mi je gore njeno nasilno guranje da dođe do kase ili na kraju njeno izvinjenje, niti sam bila sigurna da li to izvinjenje treba prihvatiti ili je naružiti i opsovati.
Izađoh iz DM-a ko ošamućena. Ne razumjem. Jesmo li mi ljudi toliko debilni da ne poznajemo osnovna pravila ponašanja. Jesmo li u ovom ludilu opšteg preživljavanja u našoj ušljivoj državi izgubili svaki smisao za lijepo, normalno i kulturno. Jesmo li to izgubili svaka osjetila prema drugim ljudima i postali toliko sebični da vidimo samo sebe i ništa dalje i više od sebe.
Ušla sam u prvi kafić i sjela, pokušavajući sa osmjehom zatražiti kafu. Gle čuda konobarica mi se uljudno osmijehnula i krajnje prijatno me pozdravila. I sad shvatam nismo mi svi takvi to su samo takvi pojedinci koji nemaju izgrađen prije svega stav prema sebi i vlastitom životu. Pojedinci koji su od samog djetinjstva pothranjivali svoje komplekse i nezadovoljstva bez i najmanjeg pokušaja da rade na sebi i svom ponašanju. Pojedinci koji su jadni i moraju na bilo koji način ugrožavati normalne ljude oko sebe. Pojedinci zbog koji nikako ne bismo smjeli dopustiti da bilo šta loše izađe kroz naša usta prožeto lošim mislima.
Posmatram ove ljude oko sebe i nisu svi tako loši ima ih kojima su socijalne vještine dosta dobro razvijene i vidim da samo pojedinci kvare prosjek ali žao mi ih jer za njih baš i nema lijeka.