Trčim do iznemoglosti, kao da me tjera ogromna sila. Opet sam to uradila, izgazila ono zeleno lišće, one zrele, velike jagode i crvene kao karmin moje mame. Isprljala sam novu haljinicu.
Baka će me galamiti. Ili neće. Znam, braniće me deda. Baš će mene deda odbraniti, kad baka stane, smrknuta čela i onako suženih očiju mi svi u redu sa dozom strahopoštovanja, skupljeni isčekujemo kakav će nas grom pogoditi. Ali znala sam da se posle toga nasmije , koliko god bila krupna i meni ovako maloj nadrealno moćna imala je toplinu kojom me noću ušuškavala, poneki blagi osmjeh kojim mi je sve opraštala. Znalo me često nešto u duši zaboljeti, ako sam uopšte sa osam godina i znala kako boli duša, ali boljela je i to baš onog onog momenta kad krenem od bake kući mami i tati. Koliko god da je bila za moje poimanje stvarnosti stroga , rječita i brinula o odgovornosti prema stvarima, ponašanju i o onom slatkom voću dole iza kuće u velikoj bašti ja sam kršila pravila. Za mene su pravila značila samo bakina oštra riječ koja je trajala tek toliko da istrčim iz kuće i krenem niz cestu ka gomili djece koja radosno uzvikuju. Tad se cijeli moj svijet pretvarao u lepršavu stvarnost bez granica sa širokom lepezom mogućnosti. Svaki ljetni raspust čekala sam nestrpljivo i kovala planove. Ih kako sam samo smislila dobre igre koje bi svako normalan nazvao bezobraznim nestašlucima ali mojoj družini i meni to su bile igre koje niko nema. Igre koje smo mi sami napravili.
Što sam god bila starija moji vidici su se širili i svake godine moj dolazak kod bake značio je još koji metar udaljiti se iz sela. Meni su to tad značili kilometri skrivanja, trčkaranja i smjeha. Imala je brige oko mene nije da nije a meni je bilo smješno. Tražila me sve dok ne bi pao mrak ali uzalud sve dok moja družina i ja ne bi osjetili glad i umor pa potrčali nazad kući. Eee tadnas je čekao prijekoran pogled i oštra riječ koja mi nakon niza vragolija izvedenih tog dana nije baš uticala na čula. Vidjevši moje zjevanje baka je uspjevala tek toliko uz težak uzdah samo da me umije, malo opere i smjesti u krevet. Deda me branio, znam jer mi je namigivao, ja se osjećala sigurno, a moji dječiji dani tekli uljuljkani srećom i zadovoljstvom.
- Dano, dođi brzo! Vidi vraga djeteta opet sve ugazila. Dolazi ovamo, sad ćeš vidjet svoga boga.
Uzvikivala je baka a meni se činilo da će se od njenog glasa planine oko nas srušiti. Pitala sam se gdje je deda i hoće li me i ovaj put spasiti. Šćućurena iza velike jelike nisam ni glasa smjela spustiti. Ubrzano sam disala i bacala pogled na svoju umazanu haljinu, e sad mi nema spasa govorila sam sebi. Sad će doći tata iz grada po mene, odvešće me kući, neću više doći kod bake i gotov moj raspust. Mogla sam lijepo ići onom stazicom što mi deda napravio ubrati jagode, pojesti i baka me ne bi ni primjetila a ja ko lopov krala jagode, izgazila ih pa još se i isprljala.
- Tu si vraže mali. Šta si ono uradila? Pa što sve pogazi dijete drago ko’ da ti neko brani.
Dohvatila me za ruku i povukla prema kući.
Da sam mogla plakati ja bih plakala al mi iskonski strah okovao suze.
- Bako, gdje je deda?
Gotovo šapućući pitala sam. Ali baka ili nije htjela da me čuje ili me stvarno nije čula od siline svog glasa. Uvela me u kuću i stavila ispred sebe. Bila sam kao skamenjena, a ona me kao kakav gorostasni div posmatrala prijeteće i sa visine.
- Neću bako više stvarno. Samo ću polako ići stazicom i ubrati tri jagode i gotovo. Molim te bako nisam ja kriva meni se jele jagode pa sam morala.
Čula sam glasić tužan i uplašen kao da ne dolazi iz mene već iz neke druge djevojčice koja ne priznaje svoju krivicu već je uporno svoj naum izvršila pa makar zato dobila najveću kaznu.
Baka je iznenađujuće dobrodušno i toplo rekla – Pa dobro ako si morala onda je opravdano ali nije u redu da pogaziš gotovo sve jagode jer neće ih posle biti i nećeš imati šta jesti kad budeš morala, zanš.
Pogledala sam je ispred mene nije stajao strašni div već moja baka blagog izraza lica i bez trunke ljutnje. Zagrlila me i dala mi onaj plavi lončić pun crvenih velikih jagoda.
Danas stojim i palim svijeću za godinu od kad me baka napustila. Otišla je. Njeno mjesto prekrila sam danas crvenim cvijećem, crvenim kao jagode i boja maminog karmina. Nema bake samo okus jagoda na mojim usnama stoji tako vječan kao i prije dvadeset godina. Još uvijek je čujem kako me doziva svakog dana i svake godine ista slika se ponavlja. Baka i ja i jagode. Deda me brani a ja uporno po svom. Onaj miris pokošene trave golica mi nozdrve. Rosa po mojim nogama. Ono neprevaziđeno slatko crvenilo. Moja baka ljuta i velika kao strašni div. Deda potajno namiguje. Ne plačem ni sad niti se ljutim, niti me strah samo palim svijeću i njoj i dedi, a sjećanja naviru živa i bez ometanja.
Svi smo danas tu i mama i tata i sva bliska malobrojna rodbina. Još jednom pozdravljam se sa bakom i zahvaljujem na šarenom djetinjstvu,na jagodama na prijekorima i što me nije istukla onog dana kad sam umazala haljinicu. Ni danas ne znam kako je uspjela oprati a da mama ne sazna.
Gledam njen zaleđen osmjeh na slici, tako drag i mio. Dala mi je mnogo. Dopustila mi da moje djetinjstvo nema granice. Otišla je i ostavila buket najljepšeg sjećanja i ukusa baš kao buket koji sam danas, pored upaljene svijeće na njen spomenik stavila.