Definitivno roman koji ne dozvoljava da zaspite dok ga ne pročitate. Roman koji vas vuče da uzmete olovku u ruke i počnete zapisivati najskrivenije misli od djetinjstva pa do dana današnjeg, a sve tako sa nekim oprezom i vječitim suprostavljenjem sa samim sobom.
Čitajući, shvatamo da naš život koliko god bio idiličan nije sasvim bajka koju pamtimo, često naša mišljenja postaju naši neprijatelji koji nas tjeraju da bježimo od stvarnosti u okove koji nas guše, u okove iracionalnog i treba proći mnogo vremena da pustimo stvarnost u naš život i da prihvatimo da je naša prošlost samo djelić proživljenog i da nikako nesmje sputavati našu budućnost.
Skoro cijela knjiga ostavlja utisak dramatičnog monologa lagano strukturiranog. Stvaljate sebe u ulogu nijemog čitaoca iliti slušaoca u nekakvoj ispovjedaonici kojom odjekuju najdublje misli i osjećaji. Cijela priča prati Kejt Morison, uspješnog zoologa koja živi i radi daleko od svog rodnog mjesta. Svako njeno vraćanje na dane provedene u rodnom mjestu budi bolne uspomene. Prisjećanje na tragično stradanje roditelja, surovo odrastanje u siromaštvu uz stariju braću i neprijateljski komšiluk sputava njezinu želju da se vidi sa najbližima pa čak i da o njima priča ljudima koji su joj dragi a nemaju veze sa njenom prošlošću. Na momente, čitajući, činilo mi se da bi ona najradije zakopala cijelu svoju prošlost što dalje od sebe. Međutim prošlost je za Kejt itekako bliska i ne ostavlja je na miru, sve do momenta kad shvata da se mora suočiti sa nekim događajima kako bi njena budućnost nastavila normalnom putanjom bez spoticanja.