„Snežno dete“ je roman prvenac Ejovin Ajvi. Inteligentno, odvažno i bajkovito napisan.
Roman uz koji poželite oko sebe ušuškanu, toplu, čupavu dekicu, dok u pozadini čujete lagano pucketanje vatre a pod nosom osjetite miris tople čokolade. Idila stvorena za dobru knjigu.
Jeste, vjerujte čim se dohvatite ove knjige nećete je moći ispustiti iz ruku. Dugo , zaista dugo nisam bila u prilici da pročitam ovako nešto prefinjeno i toplo.
Ova knjiga mi je razbila sve predrasude o sivoj, hladnoj, ledom i snijegom okovanoj Aljasci.
Sve do sad Aljaska koju poznajem samo preko časopisa i putopisa ili iz knjiga različitih žanrova bila mi je daleka i siva, zemlja bez nade, nasukan brod usred pustog mora. Međutim kroz ovaj roman upoznajem sasvim drugu stvarnost, druge mogućnosti, život u korak sa nadanjem, bjelinom, sitnicama koje čovjeka mogu nevjerovatno usrećiti. Ejovin čitaoca svog romana tako suptilno uvodi u svijet gdje dobra volja jednog čovjeka može drugog čovjeka podići kao feniks iz pepela.
Stranice su se lijepile za moje prste u stalnom iščekivanju daljeg razvoja događaja. Ovaj roman pokazao je sve dobre i loše strane života, svu patnju koja čovjeka može zadesiti ali i ljubav i privrženost , poštovanje, odgovornost koja je neminovna za različite životne prilike.
Sva naša neispunjenost, naša nezadovoljstva , težnje i nadanja ostvare se u životu kad najmanje očekujemo samo u drugom obliku i u vrijeme kad nam je to najpotrebnije.
Ejovin kao da je sa jednim jedinim ciljem pisala i cijelo vrijeme poručivala čitaocu da ne gubi nadu da uvijek postoji ono „svjetlo na kraju tunela“.
Svaka riječ u opisu ovog romana je apsolutno suvišna. Ne bi se jasno mogao opisati doživljaj ovog romana, treba pročitati i shvatiti, treba osjetiti i doživjeti. Stvarnost opisana na tako topao način da i crno postaje bjelo, da jedna zajednica samo privrženošću i vjerom može opstati i trajati i dobiti nagradu kad se najmanje nadamo i to u obliku koje nam ispunjava i srce i dušu.
Bračni par koji nas upoznaje sa s vim svojim nedaćama, strahovima i bolom zbog gubitka djeteta ne gubi nadu, oni tu nadu pothranjuju. Čak i u momentima dok su gubili prisnost, u danima dok su kao nijemi stranci sjedili za trpezom i dijelili postelju nisu gubili vjeru jedno u drugo. Čak i kad im se počela ukazivati prilika potkovana starom bajkom budeći sve roditeljske instikte vjera jedno u drugo i zdrav razum iz neimaštine kako ekonomske tako i duhovne dizala je ovaj bračni par. I onda kad postane sve prolazno kad stanemo na sam prag života dodirujući starost izrezbarenu borama i bremenom života ispunjenje roditeljskih osjećaja postaje im blizak saputnik i nagovještaj mira i spokoja.
Inteligentan roman sa svakom riječi u rečenici napisan baš onako kako treba, a svaka rečenica nanizana smisleno, uobličena i sa porukom.
Treba pročitati ovu bajkovitu priču jer čitajući neće biti mjesta ni mrvici razočarenja.