Dala sam te nebu da te ono nosi. Dala sam te zori da ti kosu mrsi. Dala sam te ovoj kraljevskoj noći da te ona miluje. Dala sam i tebe i sebe i ostala praznih ruku. Zaboljelo me sve, duša i tijelo. Vjerovala sam kao malo dijete da ćeš me grliti vječno, ruke pružati ka meni. Ništa! Sivilo se duboko uvuklo u mene i probudilo neke bolne zore. Osvrćem se sad za korakom svojim, sve mislim tu si, zakoračićeš prema meni, dati mi osmjeh. Opet ništa, sem šuštanja tuđih koraka, sem svjetlosti nepoznatih pogleda.
Osmjeh mi se ponekad iskrade nekako krut i usiljen. Obučem crvenu haljinu a ona mi klizne niz tijelo i kao da te nikad nije ni bilo lagano potrčim naprijed, u gomilu što u jednom ritmu pleše i stopim se sa silom, izgubim u glasovima. E da, dobro je, ritam me nosi, možda čak i više nego što bi trebalo. Posmatra me on, sladak, tamnoput. Pogledom odobravam njegov prilazak, a strah cjepa moje tijelo, haljina postaje tijesna, on je previše blizu a nije ti. Sila neizvjesnosti i bola okreće me unatrag. Bježim onako kako nisam htjela. Bježim od njega i sebe, o zašto te dadoh nebu, zašto te pustih kraljevskoj noći.
Zatvaram vrata za njim, za tobom, za gomilom, za sobom. Plačem i tugujem, nikako da pronađem sebe, nikako tjelu da dam mira. Skidam crvenu haljinu, odjednom čujem glas „Mala, dobro ti stoji crvena!“. Kao duh živiš u mom svijetu, lomiš me iz korjena, ne puštaš da druge volim eh na kakav sam te to samo pijadestal stavila.
Da sam znala ne bih te pustila blizu, a kad sam te već primila ne bih te opet pustila da odeš. Grešku sam napravila kako god da saberem i sad se samo sa duhovima borim, svuda te ima, mogu te namirisati, čini mi se mogla bih te i dotaći.
E moja ljubavi, dala sam da se raširenih krila vineš u daleke visine a sebi sam ostavila siva predvečerja, blijedi odraz u ogledalu i duboku ranu u grudima.