Ja sam od onih koji je bezdušno ćute. Hladnoćom krijem riječi i ne odvajam se od uspomena. Samo ponekad poželim dignuti glas, možda vrisnuti da mi je svega dosta ali uspomene me za rukav vuku i ostajem robinja, okovana lancima kao olovo teškim. Tuga mi siromašna, suza neprimjetna i bezdušno ćutim a pitajte njega on je na riječima bogatiji. Ubjedio je korak moj da stabilno gazi, ubjedio je osmjeh moj da stoljećima svjetli i oči moje da su iskricama obojene. Zato ja ćutim kupim mrvice ubjeđenja i ,pitam se šta me slomi kad je bez riječi navukao tamu, slomio stabilnost, ugasio svjetlost. Plakala bih da mogu al suze mi ne pomažu zato ćutim a uspomene me za rukav vuku. Voljela ssam nije da nisam i kao da to ima vrijednost jer ruka je prazna a tjelo hladno kao da vjekovima ljubav nije osjetilo. A uspomene tako šaroliko naviru, griju mi postelju daju mi smijeh i znam da volim ali da li njega ili samo te uspomene. Zato bezdušno ćutim bojim se bilo kakvu emociju da pustim jer ubilo bi me još jedno jutro koje bi me bez njega probudilo.
Ćutaću i sutra kad noć prekrije jutra, ćutaću jer od uspomena živim i dižem ruke ka nebu i samo molim da mi ga od zli zvijeri čuva i gdje god da je čuvajte ga zvjezdice jer dao mi je najljepše uspomene zato ja bezdušno ćutim i živim samo od uspomena.