Čudna je ova noć, tako skrovito vreba a ti nekako dalek u svijetu gdje mene baš nimalo nema.
Posmatram te tako, te tvoje blage crte lica i oči najdubljih okeana. Prstima poželim da ti
dotaknem čelo da bar shvatiš da sam tu i da čeznem za rječima sa tvojih usana, za pogledom
iz tvojih okeana. Ti, potpuno, hladno, nestvarno gledaš me sa te izbledjele fotografije.
Ruke mi drhte a ti ćutiš dalek i odsutan na toj fotografiji zarobljen. Pitam se gdje si
sad moje jedino, čije ti ruke miluju čelo, čije te tijelo grije u ovoj noći. Prošle su
duge zime, okovane ledom a ja još uvijek spavam, ušuškana tvojim ćebetom na tvojoj strani
kreveta. Pokušala sam izbrisati tvoj osmjeh, ugasiti tvoj pogled, dalekim pustarama darovati
tvoj dodir ali prokleto mi pohodiš snove. Sad budna spavam bojim se tvoje sjene, čujem tvoj
zvonki glas i nije mi jasno koja mogućnost postoji da te samo jednim pokretom izbrišem.
I sad mi ruke drhte, spustila sam fotografiju tvog lica ali ne tako daleko od sebe i pišem
slomljenog srca riječi nižem besmislene, tugovne i u duši previše teške.
Pišem a ne razumjem sebe i kao da je potrebno razumjeti bol, ljubav, budne snove i duhove
prošlosti. Opet ova čudna noć, kao i ona prije nje donosi te u moje zimske odaje i ne plačem ja
jer tuga je danak odnjela samo žalim što te nisam duže milovala. Žalim što te nisam tijelom
više grijala, pogledom više osmjeha ukrala. Sad, dok noć skrovito vreba blijeda fotografija
tugu mi odnijela samo tvoje oči tako daleke i snene kriju uspomene kriju tebe i mene.