Ponekad ne mogu kontrolisati misli, nekako se čudno talasaju po nebeskom svodu, a suza kao olakšanje tiho se kotrlja blaga u svom svjetlu. Uzdah mi dođe tako živ i samo moj a misli idu, idu kao da vrište, probijaju zidove, ruše granice. Samo na tren, zapitam se jesam li to ja u maglovenju realnosti ili nadrealno obuzima ono moje drugo ja. A te misli opet idu tako postojane, stvarne, mogu ih namirisati onim mirisom želje, proljećne izmaglice. Dođe mi tako da ta sitna misao obriše prašinu sa podova kojim hodam ali ne ide, to je trag koji ostaje tako težak posle mene, ili bar posle uzdaha.
Jutros mi je ta nekolicina ljudi bila tako sićušna, nestvarna a ipak je bila ispred mene. Svi u glas sijali su riječi meni nebitne, njima tako jake i vrijedne. Momenat mi je trebao da se zapitam koja je to njihova uloga i šta to oni žele. Onda jedan glas, glas pesimistične žene „ovo na poslu nam je jedino što se zezamo“! Tad moje misli nekontrolisano lete po tom nebeskom svodu. Koliko je samo ona tako nebitna sa svojim pesimizmom postala dosadna i dan učinila još dosadnijim. Misli idu i nikog više ne vidim, svi su oni ispred mene sićušni a ja još sićišnija u ludilu svakodnevnog nadanja, potreba, očekivanja i prestiža. I kako da složim misli kad nijedna nije postala bitna, kad ni sama nisam složila čestice svog dana a gdje onda da složim ostatak nedjelje, mjeseca, godine… Nastupi neko čudno ludilo i nisam normalna a smješkam se njima, smješkam se svima, a sva ironija drhti mi tu u grlu, hoće da vrišti od tih lažnih riječi, od tih lažnih ljudi, njihovih lažnih života. I opet misli lete, tako blesavo se nižu i kroje riječi da možda svi ti ljudi moraju da glume, lažne slike nam daju, eto samo zbog toga da bi opstali, da bi preživjeli jer su prazni i još uvijek nisu našli smisao ili bilo koju svrhu da bi živjeli normalno. A ja ne mogu kontrolisati misli ili ne želim, puštam ih tako da se talasajui po nebeskom svodu.