Naizgled, reklo bi nebo dišemo kao jedno
ali znaju zore one lagane uzdahe
i ljubim te a kao da to nisam ja,
poželim reći odlazi jer možda bi
jutra bila svjetlija nešto svečanija.
Grlimo se a noć me surova doziva
i jutros je zora ostala uplakana.
Želim te povući polako, tu bliže sebi
ali ne vjerujem ni pokretu, ni pogledu
ne vjerujem ni tebi.
Naizgled, reklo bi nebo da volimo se
a naslonim glavu tu na tvoje rame
a praznina me gura, ona uplakana zora
i hladan si kao kamen a ja plešem
valcer ljubavi ugašene, nepostojeće.
Ne može da prestane zora i dalje plače
plašt od tuge vuče,
daruje mi svilenu samoću
za tvoju hladnoću, tvoj ledeni pogled,
poljubac bez dodira, osmjeh bez osmjeha.
Nisi ti mene obmanuo
sama sam stvorila zore od suza,
noći od tihi jecaja jer,
naizgled, reklo bi se da se volimo
ali samo me noć hladnog kreveta
podsjeti da ne postojimo…