Ponekad mi se čini da mogu. Da mogu, pregršt želja ostrvariti i milion stihova napisati. Mislim čak da mogu pomjeriti i planine, mostove što spajaju obaale. Ponekad… Ali tišina me zaustavi. Svojim plaštom me prigrli.Kao da ja nebi htjela dočekati jutra, vesela pored tebe. Kao da nebi htjela djeliti prvu šoljicu jutarnje kafe sa tobom. Htjela bi sve to i još mnogo, mnogo toga. ponekad mi se čini da prođeš pored mene kao vjetrom nošena hartija, izgužvana ostarjela. Ponekad… Boli to ponekad.
Znam kakoje sve izgledalo, osjetila sam na svojoj koži. Znam i kakva su jutra bila uz tebe i kako je kafa mirisala iz tvoje šoljice. A ti da li znaš? Da li se sjetiš?
Ponekad mi se stvarno čini da mogu sve, i evo mogu. Prigrlila sam uspomene, one već blijede fotografije, tvoju majicu, tvoju šoljicu. Evo već pišem tebi i sebi. Ne ćutim hoću da pričam, hoću da pitam. Samo mi je pretežak ovaj plašt mraka.
Da, znaš ti nije to bilo davno, trčala sam ka sreći trčala sam tebi. Ruka topla, mila, mirišeš. Osmjeh drag i samo za mene. Pitam se da li si dobro lagao ili si me stvarno volio. Ne znam! Neću ni znati. Samo se nadam da si me volio bar malo. Nadam se da me nisi ostavio zato što sam ti postala ružna, hladna, dosadna. Sad nije ni bitno. Godine su prošle sa tobom kao oluja ljubičastih cvjetova. Bila sam srećna ako je sreća dolazila u tom obliku. Nije mi trebalo ništa osim tebe. Bio si tako topao kao čičak pripijen uz mene. Znao si me bez prestanka nasmijavati. Bila sam samo tvoja danima, mjesecima. Slao si mi kišu poljubaca. O kako su dani bili vedri bez oblačka. Kako sam bila jaka kao stjena. Mogla sam sve, a sad samo mi se ponekad čini da mogu a ne mogu. Ostala sam sama. Gazilo me vrijeme. Pitam se samo kako kiša može u ovim količinama padati. Ludilo, bol, suze i noć bez tebe.
Jutros mi je jutro dalo nešto malo sunčevih zraka i posle ko zna koliko vremena nasmijah se. Gledam u šolju, prazna. Još uvijek je tamo gdje si je ostavio. U njoj dugo već nema kafe. Ne koristim je, ali i dalje podsjeća na tebe. Okrenem se, sama sam. Ostavio si me sa pregršt uspomena, pjesama, tvog mirisa. Plače mi se. Gdje si. Trebam te. Ne ostavljaj me. Nema te
Znam ja i prije nje da si nemirno spavao. Znam i sve tvoje slabosti. Znam kako se smiješ a znam i zašto si ozbiljan. Da sam znala više bi se borila ne bi te pustila u tudji zagrljaj. Ne bi te dala uspomenama.
Više mi se ne čini da mogu jer mogu ja sve. Mogu oprostiti, mogu te zamisliti u njenom zagrljaju, mugu ti se nasmješiti u prolazu. Mogu jer previše je težak ovaj mračni plašt. Mogu jer evo pišem, grlim uspomene, radujem se jutru. Mogu i neću se zavarati ponovo pasti, pokleknuti nad uspomenama. Mogu sve ali ne i zaboraviti.